"... Osećam da do sad sve je bilo šala
moga srca vrela,
da još nikom nisam svoju ljubav dala
koliko bih mogla i koliko htela.
Da ima u meni cela nežna plima
reči nerečeni',
da bih srce mogla poklanjati svima
i da ipak mnogo ostane ga meni."
Desanka Maksimović
razmisljanka | 22 Novembar, 2011 20:18
Ovo je istinita priča.
Hodamo utabanim stazama svoje svakodnevnice, nerviramo se zbog sitnica, zbog stvari na koje ne možemo da utičemo, smeta nam hladnoća, magla, gužva u saobraćaju, nesvesni da samo jedan trenutak može da nam preokrene život toliko da čak za nekom od tih stvari i zažalimo.
Priča je o mom dobrom drugu. Čovek četrdesetih godina, oženjen, ima jednu ćerku i majku, koja živi sama.
Početkom godine zaposlio se u jednoj privatnoj firmi. Radan i vredan, pored redovnih zadataka, bio je opterećen i dodatnim poslovima.
Krajem jula, silazeći niz stepenice na poslu, na trenutak mu se zavrtelo u glavi i zamaglilo pred očima. Pao je i teško se povredio. Nije bilo preloma, ali su mu popucali ligamenti na desnom stopalu, koje se okrenulo za 90º. Operisan je u Urgentnom centru. Dva reza sa obe strane zgloba, ugrađene metalne pločice, predviđen višemesečni oporavak.
Pošto je imao uplaćeno letovanje za početak avgusta, supruga i ćerka su morale da odu same, a on je prešao kod majke da brine o njemu. Na povređenu nogu nije smeo da se oslanja, a pomoću štaka je mogao samo da ode do WC-a.
Kada su na poslu saznali da će odsustvovati nekoliko meseci, diskretno mu je poručeno da će zaposliti nekog drugog na njegovo mesto, a on kad se vrati, videće… Moguće da za njega neće biti mesta.
Dan pred povratak supruge i ćerke, njegova majka se saplela na štake, koje su bile naslonjene pored kreveta, pala i polomila kuk. Tad je ona završila u bolnici, na operaciji, a on se vratio kući. Svakodnevno je morao da ide na terapije, čekajući termin za odlazak u banju.
Kad je majka izašla iz bolnice, on nije mogao da brine o njoj, nego su se smenjivali kad je ko mogao - komšinice, rodbina... Žena je ipak veći deo dana bila sama i, želevši nešto da dohvati, pala je sa stolice i polomila rebra. Ponovo je završila u bolnici, sa povredom koja ju je vezala za krevet. Kad je izašla iz bolnice, bila je u još težoj situaciji.
U međuvremenu, on je otišao na mesec dana u Matarušku banju. O majci se i dalje brinuo ko je stigao. Dobila je i ona banju, Matarušku, ali je bio problem transporta, pošto je nepokretna i mora da se preveze sanitetskim vozilom. On odande nije mogao ništa da učini, pa se i to iskomplikovalo, tako da je jadna žena stigla u banju sa desetak dana zakašnjenja.
Sada su oboje tamo, ona nepokretna, a on je posećuje hodajući pomoću štaka.
Možda naši svakodnevni problemi i nisu tako veliki kao što nam se čini.
« | Novembar 2011 | » | ||||
---|---|---|---|---|---|---|
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |